100 godina Muzičke akademije

-

Igor Lešnik naš je istaknuti udaraljkaš i izvrsni glazbeni pedagog, koji već četiri desetljeća ponosno pronosi ime svoje domovine Hrvatske svijetom. Osim što je u svijetu etabliran kao interpret, voditelj udaraljkaških ansambala i skladatelj za udaraljke, u našoj je zemlji autor cjelokupnog udaraljkaškog programa nastave na svim razinama. Osnivač je i voditelj studija udaraljki na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji od 1989. te možemo reći da su kod njega diplomirali svi aktivni udaraljkaši na ovim prostorima. Njegov glazbenički i profesorski ugled, kao i dobra organizacija udaraljkaške scene u gradu, pridonijeli su da upravo njega izaberu za dekana te institucije od listopada 2019. Dopalo ga je tako izazovno vrijeme potresa i pandemije te obilježavanje 100. obljetnice Muzičke akademije u Zagrebu u sezoni 2021/22. pod motom 100 godina glazbe: učenjem, stvaranjem, istraživanjem... s nizom atraktivnih koncerata, sveakademskom produkcijom opere-basne Životinjska farma (Animal Farm) Igora Kuljerića prema Orwellu i objavom nove monografije. U razgovoru Lešnik otkriva svoje ciljeve, izazove, postignuća i način rada.

Snimila SANDRA ŠIMUNOVIĆ / PIXSELL. Ustupila MUZA

Profesore Lešnik, čestitamo vam na visokoj obljetnici institucije kojom upravljate: 100 godina Muzičke akademije u Zagrebu. Možemo li se prisjetiti njezinih početaka 1921, u Hrvatskom zemaljskom glasbenom zavodu (današnjem HGZ-u). Kako je pokrenut visokoobrazovni glazbeni studij?

Muzička akademija u Zagrebu nije nastala preko noći, njezinu osnutku prethodi nezaobilazno pripremno razdoblje u okvirima Hrvatskoga glazbenog zavoda. Ivan pl. Zajc za svoje je dugogodišnje uprave (1870–1908) osigurao povećanje državne subvencije školi HGZ-a, što je omogućilo sadržajna i kadrovska proširenja, a Vjekoslav Klaić, kao član ravnateljstva HGZ-a na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pravno uređuje status ustanove, proširuje poduku na sve orkestralne instrumente, razvija školski orkestar, koji počinje izvoditi profesionalni simfonijski repertoar, te surađuje s brojnim inozemnim gostujućim umjetnicima.

Time su stvoreni preduvjeti za osnivanje konzervatorija (1916) pod državnom upravom, koji uskoro prerasta u visokoškolsku ustanovu, najprije kao Kraljevski državni konzervatorij (1921), naredbom pokrajinskog namjesnika za Hrvatsku i Slavoniju od 7. srpnja 1921, a poslije kao Kraljevska muzička akademija (1922). Nakon službenoga početka bilo je još mnogo stepenica na našem razvojnom putu, u koji su utkani životi i djelovanje mnogih glasovitih umjetnika, znanstvenika i pedagoga. Time će se opširno pozabaviti prigodna monografija o stotoj obljetnici koju pripremaju naši muzikolozi.

Od 1979. Muzička akademija sastavni je dio Zagrebačkog sveučilišta. Što je to konkretno značilo za status diplomanata?

Status naših diplomanata nije se time bitno promijenio. Samoupravni sporazum o udruživanju u Sveučilište u Zagrebu, koji je za MA potpisao dekan Stanko Horvat sada već davne 1979, budio je nadu da će se usporedno sa znanosti poboljšati i financijski položaj novih umjetničkih sastavnica te ukazati nove razvojne mogućnosti. O tome je li zaista bilo tako, govori i primjer Blagoja Berse, koji još u listopadu 1924. piše kako nema novaca „ni za isplatiti eksterne učitelje“. Problem je ostao do danas, samo su „eksterni učitelji“ u međuvremenu preimenovani u „vanjske suradnike“, za koje još moramo objašnjavati koliko je njihov rad nužan za kvalitetno visokoškolsko umjetničko obrazovanje. Očito će prema Ministarstvu znanosti i obrazovanja još trebati raditi na boljem razumijevanju problematike umjetničkog područja Sveučilišta kojim, unatoč podrazumijevanoj ravnopravnosti svih područja, ipak dominira znanost.

U sto godina postojanja naša najstarija i najveća visokoškolska glazbena ustanova susretala se s mnogim izazovima. Jedan je od najvećih – prostor, osobito bitan za studij udaraljki. Akademija je od osnutka takoreći bila podstanar u zgradi HGZ-a u Gundulićevoj ulici. Kako ste se snalazili?

Potpuno je jasno da glazbenik izvođač ne može nastupati ili vježbati bilo gdje. Svaka profesija treba primjerene prostore za rad. Zar ćemo pomorce učiti jedriti, veslati ili plivati na suhom? Sjećam se kako je profesor Vladimir Kranjčević znao reći: „Preduvjet za glazbu je tišina, pa ne možemo svirati Beethovena u tvorničkim halama uz buku strojeva ili na cesti uz promet!“ „Zvučno zagađenje“ dugo je bilo zaštitni znak našeg rada u Gundulićevoj ulici, gdje smo svi, čak i uz najbolju volju, ipak ometali jedni druge. Posebice su udaraljkaši bili na zlu glasu. K tome, radilo se na više lokacija razasutih po gradu, studenti su trčali s jedne adrese na drugu kako bi prisustvovali nastavi različitih kolegija, često trošeći mnogo vremena koje su mogli korisnije upotrijebiti – primjerice na „ometanje drugih“ vježbanjem.

Koliko je u proteklih sedam godina studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu općenito dobio preseljenjem u novu zgradu na Trgu Republike Hrvatske?

Kao da su se sekcijske probe velikih orkestralnih grupa nakon desetljeća rada na zasebnim lokacijama konačno našle u istom prostoru da bi zajedno zasvirale, pjevale, proučile ili prodiskutirale materiju koja im je u određenom trenutku u fokusu. Knjižnica i čitaonica s više od 75.000 jedinica građe i brojnim elektroničkim izvorima su pri ruci te u jesen ili zimi više ne trebaš gumene čizme i kišobran da bi ih posjetio nakon nastave ili vježbanja. Vlastiti koncertni prostor s četiri dvorane, od kojih dvije s orguljama, suvremeno opremljen tonski studio, mogućnost live streaminga svih događanja, prostor za odlaganje stvari ili instrumenata kao i prostori za druženje – unatoč koroni – sve je to na raspolaganju studentima, profesorima i mnogobrojnim gostima.

Potpuna tehnička opremljenost, velik fundus kvalitetnih glazbala, lokacija u središtu grada u modernoj zgradi preko puta nacionalnog kazališta i ADU – sve to pokazuje kakvu bi važnost umjetnost i umjetničko obrazovanje u državi trebali imati. Umjetničko područje daje nemjerljiv doprinos nacionalnom identitetu, očuvanju kulturne baštine te obrazovanju onih koji će nove kulturne vrijednosti stvarati.

Trebalo je svladati nove izazove održavanja velike zgrade. Otkako djeluje na novoj adresi, Akademija muku muči s infrastrukturnim problemima kao posljedicom povećanja troškova. Kako ste to riješili?

Sustavi naše suvremene zgrade-stroja rade 24 sata dnevno te uglavnom 365 dana godišnje. Nažalost, problem materijalnih troškova za energente i održavanje resorno ministarstvo nije sustavno riješilo jer nam još nedostaje 3,5 milijuna kuna godišnje. Privremeno pomažu interventna sredstva Sveučilišta u kombinaciji sa „snalaženjem“ kao starom tehnikom preživljavanja na ovim prostorima. Iako već na početku godine znate da nećete imati dovoljno za struju, plin, vodu, komunalije i održavanje, isto tako znate kako ćete redovito dobivati dobronamjerne savjete u stilu: povežite se s gospodarstvom pa kroz odgovarajuće projekte uprihodite što vam nedostaje. To na umjetničkom području jednostavno ne može funkcionirati jer smo mi dio društva u koji treba stalno i znatno ulagati, a kulturna dobit koju ostvarujemo nije financijski mjerljiva. Rekao bih da se naš rad ne odvija u znaku dolara ili eura, nego pod znakom violinskog ili bas-ključa. Nažalost, čarobnjaci velikih brojeva povezani ekonomski isplativim projektima s gospodarstvom često ne uvažavaju činjenicu da je glazba, ali i umjetnost općenito pa time i umjetničko obrazovanje, oduvijek imala potporu imućnih krugova ili pojedinaca koji su prepoznavali važnost postojanja umjetničke prakse i pripadnog obrazovanja.

Odnedavno postoji i studij tambure, hrvatskoga tradicijskog glazbala, simbola nacije, koje se visokoškolskim statusom treba izboriti za mjesto ravnopravno ostalima na popisu, poput violine i klavira. I sami ste vjerojatno svojedobno prolazili kroz razne vrste predrasuda prema novome kao pokretač studija udaraljki. Što preporučujete kolegama tamburašima u mladoj akademskoj
fazi?

Ako već moram odabrati simbol nacije (kako sugerira vaše pitanje), onda svakako prednost dajem tamburi umjesto nogometnoj lopti – iako su u Hrvatskoj oboje popularni! Nikada nisam imao predrasuda prema bilo kojem glazbalu ni glazbenom stilu, što mi je sigurno pomoglo da se suprotstavim onima koji takve predrasude imaju. Držim da je pritom uvijek najbolji argument izvrsnost izvedbe i vrijedan autorski materijal. Ove godine studij tambure na Muzičkoj akademiji završila je prva generacija od pet diplomanata. Dvojica od njih već rade u nastavi kao vanjski suradnici. Izvrsnosti izvedbe ne nedostaje, ali će repertoar djela izvorno skladanih za instrument svakako trebati povećati. Za to treba vremena. Govorim iz osobnog iskustva jer sam i sam prošao sličan put s domaćim repertoarom za udaraljke.

Obilježavanje ste počeli koncertom studentskog Simfonijskog orkestra Muzičke akademije uz istaknute soliste, dirigenta i skladatelje koji su djelovali ili studirali na toj instituciji. Po kojem ste ključu birali goste – Martinu Filjak, Jadranku Gašparović i Nikšu Barezu uz orkestar, a onda na programu Kelemena, Devčića i Horvata?

Taj smo program nazvali Alumni 100 i njime smo u koncertnom ciklusu Lisinski subotom započeli našu obljetničku koncertnu sezonu. Uz umjetničku izvrsnost, kako djela na programu tako i izvođača, ulogu pri izboru odigrala je i raspoloživost umjetnika u zadanom terminu, 16. listopada. Glavni uvjet je bio da su autori, dirigent i solisti alumni Muzičke akademije. Martina Filjak, Bareza i Kelemen kraće su vrijeme na njoj i predavali, a Devčić i Horvat gotovo su cijeli radni vijek djelovali kao nastavnici i čelnici tijela Akademije te znatno utjecali na njezin razvoj. Tim je koncertom maestro Bareza obilježio šezdeset godina od diplomiranja u klasi Slavka Zlatića. U ovoj prigodi pokrenuli smo i Udrugu Alumni Muzičke akademije, a članska kartica maestra Bareze nosi redni broj jedan. Uz naš orkestar, Martina Filjak izvela je Kelemenov koncert za klavir, a violončelistica Jadranka Gašparović, koja jako dugo nije nastupala u Hrvatskoj, Horvatov Ljetni diptih. Obje su umjetnice baš za izvedbe tih djela tijekom karijera nagrađivane. Na kraju, Devčićeva Istarska suita jedno je od najizvođenijih hrvatskih djela na međunarodnoj pozornici pa možemo reći da je to zaista bila svečanost hrvatske glazbe u pravom smislu riječi.

U društvu je potkraj proteklog mjeseca odjeknula obljetnička operna produkcija koju Muzička akademija tradicionalno ostvaruje uz svoje srodne visokoškolske ustanove poput Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Kako je ove godine odabran operni naslov star samo osamnaest godina – Životinjska farma, posljednja opera akademika Igora Kuljerića?

S obzirom na odrednicu „hrvatska glazba u obljetničkoj sezoni“ nije bilo teško uočiti da to vrijedno djelo itekako zaslužuje obnovu. Ulogu je odigrao i prethodni veliki uspjeh praizvedbe Madame Buffault Borisa Papandopula 2015. Dakle, iskustva s izvedbama domaće opere jako su dobra i taj važan posao vrijedi nastaviti. Operne su se produkcije organizirale i prije, no od 2009. sustavno se priređuju svake godine suradnjom svih umjetničkih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu. Studenti sudjeluju u cjelokupnoj produkciji predstave, svladavaju sve segmente rada te se tako najbolje pripremaju za profesionalno djelovanje na području umjetnosti i kulture. Prigoda je to također za predstavljanje javnosti visokih umjetničkih i znanstvenih dometa umjetničkih akademija.

U slučaju dviju spektakularno uspješnih izvedbi opere-basne Igora Kuljerića Animal Farm 27. i 28. studenog riječ je bila o jedinstvenom događaju tog trenutka u Europi, na vrhuncu četvrtoga pandemijskog vala. Projekt je pokazao koliko dobra umjetnost može dati društvu. Bezvremenska tema spojila je izvođače i publiku u jedinstvenom doživljaju zajedništva kakav može pružiti samo naše područje, ovoga puta još i o stotom rođendanu Muzičke akademije. Različitih tumačenja poruka uvijek može biti, ali ovacije publike u prepunoj dvorani Lisinski upućene sinergiji darovitosti i mladosti, te znanju, ujedinile su sve prisutne u istoj poruci o tome kako nam je okupljanje oko hrvatske umjetničke prakse potrebnije i važnije no ikad.

Operne produkcije važan su element u studijskom programu svih umjetničkih profila. Koliko su dovele do povezivanja i međusobnog razumijevanja ne samo različitih akademija nego i odsjeka unutar Muzičke akademije te koliko su od toga profitirali i studenti i profesori?

Zajedničkim projektom ovakve kvalitete i opsega umjetničke sastavnice našega sveučilišta zaista s ponosom mogu bilo gdje u svijetu pokazati snagu visokoškolskog umjetničkog obrazovanja u Hrvatskoj, koje u drugom stoljeću svoga službenoga postojanja ostaje u sigurnim rukama nove generacije. Dvorana Lisinski, u čijem elitnom ciklusu Lisinski subotom javnosti prikazujemo rezultate naših obrazovnih procesa posebno odabranim i tematski osmišljenim projektima, partner je koji nas podupire na tom putu. Dakako, najveće zasluge za uspjeh idu našim studentima i nastavnicima. Tijekom višemjesečnih priprema moglo se naučiti mnogo, potvrditi praktične izvođačke vještine i osjetiti zahtjeve različitih glazbenih stilova koji se isprepleću u Kuljerićevu djelu.

Riječ je o fantastičnoj operi, kako ju je podnaslovio sam autor, na rubu glazbenoscenskih žanrova, na engleskom jeziku, s mnogim elementima mjuzikla. Koliko je važno da se studenti glazbe klasičnog stila već u ranoj fazi na najvišoj razini nauče izvoditi i druge stilove? Govori se već godinama o potrebi da se uvedu zasebni studiji barokne glazbe i džeza. Hoćete li i to pokrenuti za svojega mandata?

Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu dulje od deset godina postoje izborni moduli posvećeni različitim glazbenim i glazbenoscenskim stilovima i žanrovima; stara glazba i džez, u kojima se zainteresirani studenti mogu profilirati za bavljenje tom glazbom, ali i moduli nova glazba, oratorij i Lied te opereta i mjuzikl. Naš barokni ansambl redovito nastupa na Varaždinskim baroknim večerima i drugdje, a džez-ansambl također redovito koncertira. Dakle, pokrivamo i taj segment glazbenoga specijalističkog obrazovanja, iako u sustavu izbornih modula. Za pokretanje studijskih programa, odnosno otvaranje novih odsjeka za džez i staru glazbu, nemamo zasad prostornih ni financijskih mogućnosti.

Koji bi sljedeći instrument, nakon tambure, zaslužio visokoakademski status na Muzičkoj akademiji?

Od ove je godine pokrenut izborni predmet na VI. odsjeku za gudače i gitaru na kojem studenti mogu učiti svirati renesansnu lutnju i vihuelu te baroknu lutnju i teorbu, a studentima tambure i gitare omogućen je upis izbornog predmeta na kojem se uči mandolina i bendžo. U budućnosti mogu zamisliti pokretanje studija harmonike jer to glazbalo zaista ima već bogatu originalnu umjetničku literaturu te vrsne izvođače koji se mogu uspoređivati sa solistima na bilo kojem drugom glazbalu.

Muzikolozi Muzičke akademije pripremaju novu monografiju, koja će izaći iz tiska početkom sljedeće godine. Što nam sve donosi?

Monografija donosi povijesni pregled razvoja ustanove i svih njezinih nastavnih odsjeka, s naglaskom na posljednje desetogodišnje razdoblje (od posljednje monografije objavljene 2011. naovamo) i prikazom javne djelatnosti Akademije, njezinih brojnih ansambala te izbora javnih priredbi. U odnosu na prethodna izdanja znatno su proširene informacije o studentskim aktivnostima, djelovanju knjižnice, danas najveće glazbene knjižnice u Republici Hrvatskoj, a prvi put je u monografiji predstavljena i povijest djelovanja umjetničkih suradnika Akademije. Monografija će izaći u tiskanom i elektroničkom izdanju, a opremljena je popisima svih završenih studenata i nastavnika Akademije od početka do danas.

Bučna završnica obljetničke akademske godine bit će 2. međunarodno udaraljkaško natjecanje Rhythm-O-Phonia od 11. do 16. srpnja 2022. uz Zagrebačku filharmoniju. Bit će to nastavak na prvo, održano 2019. u povodu 30. obljetnice udaraljkaškog studija u Zagrebu. Što nam još pripremate?

Mnogo toga. Primjerice, svaki od naših osam odsjeka predstavit će se koncertnim večerima u dvorani Bersa, naši studenti nastupit će uz Zagrebačke soliste te Zagrebačku filharmoniju, naš zbor sa solistima izvest će Orffove Carmina Burana. Tu su i naši stalni koncertni ciklusi...

Zagrebačka filharmonija pridružit će nam se ponovno u dvorani Bersa 16. srpnja 2022. u finalu međunarodnog udaraljkaškog natjecanja, koje zovemo Ritmofonija. Zadržat ćemo programski koncept započet prošlim izdanjem: tri natjecateljska kruga, u svakom izvedbe dvaju različitih djela za udaraljke, od kojih jedno mora biti hrvatskog autora. Time ćemo zaokružiti obilježavanje obljetničke koncertne sezone.

Za kraj, mnogi mladi udaraljkaši iz svijeta dolaze u Zagreb kako bi studirali udaraljke kod vas ili kod vaše kolegice Ivane Kuljerić Bilić. Često nakon diplome i ostaju kao zaposlenici zagrebačkih orkestara. Što im se općenito toliko svidi ovdje?

Svide im se Hrvatice pa ih je teško namoliti da odu (smijeh)! Ali nedvojbeno, kvaliteta studija udaraljki ima presudnu ulogu u dolasku jer on već dugo ima svoje stalno i čvrsto mjesto na međunarodnom udaraljkaškom zemljovidu. Donedavno su gotovo pola naših studenata udaraljki činili stranci: od SAD-a i Tajvana do Belgije, Italije, Španjolske, Slovenije… pomoglo je tu i članstvo u Europskoj Uniji, ali i odmogla pandemija. No važno je naglasiti da koncept uključenosti svih studenata bez obzira na to u kojoj su klasi glavnog predmeta u sva zbivanja i projekte na studiju, primjerice u dva međunarodna udaraljkaška festivala – jedan ljetni, a drugi zimski – te dodatni rad s kojim god profesorom požele, pridonose privlačnosti te raznolikosti studija. Ne robujemo željeznom udaraljkaškom repertoaru, a svježinu svakako unosi i velika zastupljenost hrvatske glazbe u studijskom programu, čime se stječe toliko potrebna prepoznatljivost izvođačke škole. Globalizacija našeg repertoara ima loših strana, a njegovanje nacionalnih posebnosti jedan je od načina za ublažavanje lošeg učinka nedostatka prepoznatljivosti na izvođačku umjetnost globalne scene.